Frama Sveti Duh-Zagreb

Aha, još je jedan susret hrvatske katoličke mladeži, iliti ga SHKM, ovoga puta u Sisku, gradu koji je odigrao značajnu ulogu u povijesti Europe pobjedom nad Turcima, iza nas.
5. svibnja, subota, rano ujutro , krenuli smo sa Svetog Duha put Siska. Stigosmo vrlo vjerojatno među prvima, sudeći po skoro praznome gradu. Dočekao nas je Ivan, član Frame Sisak, te nas poveo kroz grad… Pošli smo uz Kupu, nasipom do Starog grada, pa pored Save (vrlo je lako zaključiti koja je koja rijeka; po bistrini ). U Starom nas je gradu kustos upoznao s poviješću, bitkom s Turcima… Bili smo stvarno taktičari i pol, s 5000 ljudi pobijedili 12000 Turaka! Malo nas je, al' nas ima.
Sljedeće je prema planu i programu bilo okupljanje pred katedralom Uzvišenja Svetog Križa te procesija ulicama grada. Ono što nije bilo prema planu , je raniji početak procesije koja nas je dovela na mjesto središnjeg misnog slavlja; pred crkvu sv. Kvirina. Misa je trebala započeti tek u 18 pa su se neki odlučili kroz 3 - 4 sata slobodnog vremena pržiti na suncu, odnosno, pratiti poslijepodnevni program, ispovijediti se, neki prošetati gradom, a neki i sve skupa.
Osim što nam je Gospodin podario predivan, sunčan dan, poslao nam je i malo vjetrića koji je pirkao cijelo vrijeme pa nas ništa nije ometalo u praćenju svete mise, na kraju koje smo doznali mjesto sljedećeg SHKM-a. Za dvije godine u goste nas poziva Dubrovačka biskupija.
Nakon što smo propješačili dobar dio puta do autobusa odvezeni smo do ulice u kojoj smo bili raspoređeni po obiteljima. Domaćini su se stvarno iskazali, svi do jednoga, nije bilo traga zamjerki.
Sljedećeg jutra, nakon što su nas još jednom obilno nahranili, krenuli smo prema crkvi sv. Josipa Radnika, pješice, jer se bez tehničkih problema valjda ne može. Aha, autobus se nije dao upaliti pa smo posvjedočili guranju autobusa. Hehe, super smo se nasmijali. Tamo smo sudjelovali na misi i predstavljanju mladih iz Vinkovaca, Splita, Pule, Novog Marofa, Mađareva, Molvi, Benkovca ... i kao šećer na kraju iz Zagreba, sa Svetog Duha. Zajednički ručak, grah s kobasicama (mmm) i naposljetku povratak u Zagreb u poslijepodnevnim satima.
Ne, nije nam bilo dosta druženja ta dva dana pa smo ga nastavili do večernjih sati, uz još hrane, razmjenu fotki i turnir u vola oko stola.
I što sad kad je gotovo? Ma, nije gotovo , sada u svjetlosti hodimo!

U subotu, 21.4., tridesetak članova zagrebačkih Frama okupilo se u Mikulićima kod sestara klarisa. Susret smo započeli misom, nakon koje je uslijedilo klanjanje koje su animirale sestre. Pripremile su nam meditaciju pomoću koje smo uz pjesmu i molitvu imali priliku malo stati, primiriti se i promisliti o našim malim životima. Nakon klanjanja, imali smo ih priliku i upoznati te se uvjeriti da peku dooobre kolače . Nekima je to bio prvi doticaj s klarisama, pa smo ih izrešetali pitanjima . Upoznali smo i sestru koja ima 100 godina (jako je simpatična i super se drži). Znamo da je svima koji nisu bili žao , ali se nadamo da će i oni imati još neku priliku, jer je zaista bilo jako lijepo, poučno i naravno zabavno.

Nakon kratke uskrsne stanke bez tematskih susreta, opet s njima započinjemo, iako ne u pravom smislu. Umjesto obrade teme, u Domu sv. Franje, ove nedjelje nakon večernje mise, prikazat ćemo film O ljudima i bogovima. Taj je film dobio mnoge nagrade među kojima i Grand Prix u Cannesu. Radnja se odvija sredinom 90-ih godina u Alžiru i prati život zajednice trapista. Kao mnogi drugi u toj zemlji i oni su mučeništvom postali Kristovi svjedoci. Kao uvod u film prenosimo dio oporuke priora Dom Christiana de Chergéa. Ona nam svakako može pomoći da i sebe preispitamo jer nikada ne znamo kada ćemo biti pozvani napustiti ovozemaljski život.

Kao i svake, od posljednjih nekoliko godina, i ove smo obilježili proštenje na Uskrsni ponedjeljak. Okupani zlatnim suncem i obavijeni hladnim povjetarcem, okupili smo se sa svih strana; bivši članovi Frame s obiteljima, sadašnji članovi Frame, možda neki budući članovi , mladi sa studentskog vjeronauka i iz evangelizacijske grupe. Kao i uvijek iskušavali smo svoje motoričke sposobnosti; igranje stolnog tenisa s dva reketa, gađanje loptom i u sljedećoj sekundi izbjegavanje istog - u graničaru, korištenje vilice i noža istovremeno i ostale razne akrobacije vezane uz: stolni nogomet, nogomet, badminton, čovječe , šah, vola oko stola itd. Naravno, za sve te aktivnosti potrebno je gorivo. Mi smo koristili kruto gorivo koje nam je preteklo s blagdanskih stolova, ali zato nije sa stolova u Antoniu . Tako smo na kraju umorni hrustali krekere. Unatoč tom i takvom iskustvu sa zadovoljstvom ustvrđujemo da je cjelokupan događaj tj. proštenje bilo iznimno uspješno .

Isusa tražite, Nazarećanina, Raspetoga? Uskrsnu! (Mk 16,6)
Zašto tražite Živoga među mrtvima? Svima nam je to pitanje poznato. Često sreću tražimo u ispraznostima tj. ništavnostima, a sve je to mrtvilo. Onoga koji je jedina istinska sreća trebamo tražiti tamo gdje jest; tražiti najprije Kraljevstvo i pravednost njegovu, a sve će nam se ostalo dodati! On nam je kazao kako je on sam Put, Istina i Život i tako nam dao i putokaz pomoću kojeg ćemo stići na to mjesto za koje smo stvoreni. Samo trebamo s razbojnikom zavapiti: Sjeti me se Gospodine!
Sretan Uskrs!

Danas, na Veliki petak zaključili smo našu korizmenu akciju za pomoć potrebitim župljanima. Kroz tridesetak dana skupili smo razne prehrambene i higijenske proizvode te ih jučer i danas rasporedili u 20 paketa te ih raznijeli zajedno s župnom novčanom pomoći, dijelom skupljene prodajom uskrsnih ukrasa, koje je izradila karitativno-misijska zajednica. Od različitih (pri)kupljenih stvarčica spominjemo jednu čestitku. Sklopiva čestitka, s drvenim bojicama oslikanom naslovnicom, a unutra dječjim rukopisom napisano: „DRAGI PRIJATELJU SRETAN TI USKRS“.
Iako smo imali samo jednu čestitku, njenu smo poruku prenijeli svima te se nadamo kako će im naš mali znak pažnje (makar je dio njega u rukama bio dosta težak) pomoći da što bolje proslave Uskrs.
Zahvaljujemo svima koji su se (i) ovoga puta uključili u akciju molitvom, prilogom ili vremenom .

Još smo jedno nedjeljno poslijepodne proveli na svježem zraku. Na Cvjetnicu smo se uputili prema Mariji Bistrici kako bismo sudjelovali na križnom putu kojeg je predvodio biskup Valentin Pozaić.
Ugodno prohladan i sunčan proljetni dan, kao stvoren za promišljanje o vlastitom životu. Daleko od gradske vreve, užurbanosti, sabrali smo se te se u molitvi i tišini nastojali pripremiti za najveći kršćanski blagdan - Uskrs. Šarenilo cvijeća, zelenilo trave, cvrkut ptica, glasanje ostalih nepoznatih životinja (čt. domaćih životinja), poticajne misli biskupa, pjevanje pučkih pobožnih pjesama, potpuni oprost u bazilici itd. dano nam je da se što više približimo Bogu te da spoznamo njegovo kreativno stvaralaštvo.
Kako čovjeka čine duh, duša i tijelo, a duh i dušu smo bili nahranili, nije preostalo drugo, nego isto tako postupiti i s tijelom. Većina je to pokušala šetnjom do samostana karmelićanki, a manjina sladoledom . Ipak, zajednička konačna destinacija: Oro-goro, slikoviti restorančić u Oroslavlju, nadaleko poznat.
Duhovno, duševno i tjelesno okrijepljeni, krenuli smo prema Svetom Duhu, kako bismo stigli na naš susret koji je prigodno bio - pokorničko bogoslužje.

Cvjetnica koja se još naziva i Nedjeljom Muke Gospodnje pred nas stavlja sliku naroda koji oduševljeno dočekuje Sina Božjega. Taj narod nisu samo židovska djeca i učenici, nego i svi mi. Koliko smo iskreni kada s njima kličemo: „Hosana! Blagoslovljen Onaj koji dolazi u ime Gospodnje!“ a već u nekoj sljedećoj prilici opalimo tom istom Sinu Davidovu šamar i pljujnemo ga. Nije li to samo povođenje za gomilom, a ne naš pravi odlučni stav? S pravom kaže August Šenoa da je hvala ljudska voda vrh pijeska te Juraj Jurjević da je zviždanje uvijek iskrenije od pljeskanja. Stoga nas apostol Jakov pita: „Hoćeš li spoznati, šuplja glavo, da je vjera bez djela jalova? Ipak u tim smo trenutcima toliko sigurni u sebe, da spremno govorimo s Petrom: „Bude li trebalo i umrijeti s tobom - ne, neću te zatajiti.“ Svi znamo što je uslijedilo. Lako je biti jak kada si u skupini, ali kada ostaneš sam - što onda? I u prvom i u drugom slučaju moramo biti svjesni da nismo samo dio gomile tj. da nismo sami, jer, Bog je uvijek s nama. Toga je i Isus Krist bio svjestan te je stoga i u mnoštvu i u samoći ostao „poslušan do smrti, smrti na križu. Zato Bog njega preuzvisi i darova mu ime, ime nad svakim imenom“. On nam treba biti uzor i samo se s njim trebamo uspoređivati. Neka nam ta slika bude pred očima u ovom tjednu u kojem ćemo proslaviti vazmena otajstva.

To je geslo 7. susreta hrvatske katoličke mladeži u Sisku koji će se održati 5. i 6. lipnja ove godine. Uzeto je iz 1 Iv, a tekst se nastavlja ovako: kao što je on u svjetlosti, imamo zajedništvo jedni s drugima i krv Isusa, Sina njegova, čisti nas od svakoga grijeha. Eto objašnjenja gesla! Za logo je prikladno odabrana svjetiljka s kristogramom iz 4. st. pronađena u Sisku. Uz nju je i stilizirani križ na kojem se vide koraci. Da bi se hodilo u svjetlosti potrebno je poći putom križa, a već na tom putu nam svjetlost pomaže.
Što se tih dana susreta tiče, zanimljivo je da će svi muzeji, galerije i crkve biti otvorene za posjet. Isplatit će se vidjeti arheološka nalazišta, Stari grad, šetnicu uz Savu, katedralu, Stari most... Što se samog susreta tiče, središnje će se misno slavlje održati kod crkve sv. Kvirina, zaštitnika grada, nakon procesije ulicama grada. Nama će domaćin vjerojatno biti župa kojom upravljaju franjevci konventualci pa ćemo tako imati priliku više biti s tamošnjim članovima Frame.
A njima smo 18.3., uoči blagdana njihova zaštitnika, sv. Josipa, bili na obećanjima. Već se pripremaju za SHKM, a dio toga je i akcija bojanja crkve, jer im grijanje predobro grije, pa ostavlja crnilo po zidu. Naravno, okrjepa za tijelo je bila obilna pa uopće ne sumnjamo da će u tom dijelu biti nadasve dobri domaćini. Ne sumnjamo ni da ćemo na putu do/od Siska krunicom zahvaljivati Bogu i Mariji. Ali to nije zbog domaćina, nego zbog našeg d.asa. koji nas je u to uputio i na povratku s obećanja.
Sve nabrojano trebalo bi nam pomoći da u svjetlosti hodimo, a nadamo se kako ćemo u tome i uspjeti.
Vidjet ćemo se u Sisku! (Ako će biti dovoljno svjetla .)

Više podataka o susretu (poput himne i programa) možete naći na njegovim službenim stranicama te stranicama Pastorala mladih Sisačke biskupije.

Iznad grada, na Zagrebačkoj gori na brdu Mali Plazur nalazi se drevni Medvedgrad kao kruna gradu koji se razlio u dolini. Je li sagrađen u obrambene svrhe od biskupa Filipa, da štiti tadašnji Kaptol od navale Tatara ili u svrhu stanovanja - mišljenja su podijeljena . Bilo kako bilo, izmijenio je 107 vlasnika. Najslavniji su bili Zrinski, posljednji stanovnik Gregorijanec (Zlatarevo zlato), a zadnji gospodari već ruševnog grada bili su grofovi Kulmer (čiji smo nekadašnji dvorac u podnožju, danas Todorićev, također kasnije pogledali - kroz ulazne rešetke ). Osim povijesnih nagađanja o gradnji, izgledu i vlasnicima, zanimljive su i legende koje narod prepričava, posebno ona o Crnoj Kraljici. To je (valjda) Barbara Celjska, udovica hrvatsko-ugarskoga kralja Žigmunda Luksemburškog. Primorana muževljevim odsustvima, zemljom je vladala čvrstom rukom. Poznat nam je Kraljičin zdenac, ali, znamo li kako je nastao? Legenda kaže kako su usahnula uslijed velike suše sva vrela i zdenci okolice, osim dubokog zdenca u Medvedgradu, kojim je tad gospodarila Crna Kraljica. Narod izmučen od žeđi uputi se k njojzi u gradinu i zamoli ju vode, koju im ova uskrati . Narod sav zdvojan proklinje gradinu te se baci na milost i nemilost u šumu, koja je tada bila puna medvjeda i drugih divljih zvijeri. Kadli narod spazi vrelo, koje prije nije postojalo, dok u isto vrijeme zdenac u Medvedgradu presahnu .
Istina ili tek puka predaja? Manje važno za članove Frame koji su prošlu nedjelju uplovili u zanimljivu i burnu zagrebačku povijest. Sve ovo nam je ispripovijedila gospođa koja je samo nama otvorila vrata zdanja koje se trenutno obnavlja i poklonila dio nedjeljnog popodneva. Nakon obilaska gradine, došli smo do našeg cilja - Oltara domovine. Jer, povod nam je bio blagdan sv. Josipa, kojega je Sabor još 1687. odabrao za zaštitnika naše domovine . Pa smo se mi, za razliku od naših vođa, sjetili odati počast i pomoliti se za sve koji su svoje živote položili na Oltar domovine. Isto smo, usput, učinili i na grobu Oca domovine Ante Starčevića.
Light motiv dana bilo je iznenađenje fra Ivana. Dok su oni iskusniji slutili o čemu je riječ, „zeleni“ su s nestrpljenjem čekali. A to je... ručak kod mame Penave povodom njezina rođendana. Još jednom iskrene čestitke! Kako bi radost bila veća, slavlju se pridružila i s. Hedviga, klarisa iz Mikulića. Uz ugodno društvo i dobru kapljicu, popodne je zaključeno.